U ratarskoj i povrćarskoj proizvodnji, nakon žetve i berbe ostaju biljni ostaci i to je naročito izraženo kod proizvodnje ozimih strnina, kukuruza, suncokreta, lucerne i drugih kultura. Većina poljoprivrednika biljne ostatke nakon žetve i berbe smatra otpadom ili problemom koji se rješava spaljivanjem. Vjeruju da će vatra uništiti štetočine i bolesti na njihovim parcelama. Međutim, istina je drugačija.
Poljoprivredni stručnjaci zagovaraju zaoravanje žetvenih ostataka a ne njihovo spaljivanje. Zašto? Postoji niz negativnih stvari koje se događaju spaljivanjem. Paljenjem biljnih ostataka uništavaju se mikroorganizmi i narušava se prirodna ravnoteža u samom zemljištu. Visoka temperatura uništava sve pa i one korisne mikroorganizme. Biljni dijelovi nepotpuno sagorijevaju, sjeme korova se ne uništava u potpunosti a dim i pepeo zagađuju životnu sredinu. Moramo biti svjesni da nismo gospodari vatre i da se ona vrlo lako može proširiti na susjedne parcele i objekte i napraviti veliku štetu. Spaljivanjem se uništava i divljač, zagađuje zrak, trajno se gubi dušik, sumpor i organska materija koji su od neprocjenjive važnosti za tlo i poljoprivredne kulture.
Prilikom sagorijevanja biljnih ostataka razvija se vrlo visoka temperatura koja uništava sve mikroorganizme i humus u površinskom sloju tla. Dubina sloja tla gdje se osjeti negativno djelovanje vatre iznosi nekoliko milimetara. Spaljeni biljni ostaci osiromašuju tlo. Dakle, žetvene ostatke ne paliti nego ih treba zaorati. To je jedan od načina da sačuvamo plodnost naših oranica. Zaoravanjem biljnih ostataka nakon žetve popravlja se produktivnost tla i njegova plodnost, a samim tim se ostvaruju stabilniji i viši prinosi. Zaorani biljni ostaci se uključuju u proces kruženja organske tvari u tlu. Njihovim unošenjem u tlo stimulira se biološka aktivnost tla i pozitivno se utječe na strukturu i vodno- zračni odnos u tlu te tla s više organske tvari su povoljnije strukture.
Kod lakših, pjeskovitijih tala, unosom organske tvari se povećava njihova sposobnost zadržavanja vode, dok se kod težih tala povećava kapacitet tla za zrak. Povećava se i sadržaj humusa u tlu. Jedan dio djelomično razložene organske tvari zaorane u tlo se uz pomoć mikroorganizama pretvori u humus i tako dobivene hranjive tvari iz žetvenih ostataka imaju sličnu hranidbenu vrijednost za biljke kao i one hranidbene tvari iz stajnjaka. Dobro je upozoriti na činjenicu: da bi se sadržaj humusa povećao za samo 1 postotak potrebno je vrijeme od 50 do 100 godina.
Vrijeme zaoravanja ovisi o vremenu žetve, odnosno berbe. Zapravo biljni ostaci mogu ostati i duže na oranici tako da dijelom omekšaju i lakše se zaoravaju. Dobro ih je usitniti prije zaoravanja. Najbolje ih je zaorati nakon žetve, ali ako vremenske ili neke druge neprilike to onemogućavaju zaorati se može i kasnije, ali nepovoljno je ovu radnju obavljati u proljeće. Biljne ostatke treba zaorati na dubinu oko 20-ak cm uz dodatak dušika (UREA) u količini do 700 grama na 100 grama suve biljne mase.
Moramo napomenuti da postoje slučajevi kad je spaljivanje biljnih ostataka opravdano kao što je spaljivanje biljnih ostataka nakon rezidbe višegodišnjih nasada i spaljivanje korova.
Mnogi štetnici i patogeni prezimljavaju na stablima voćaka i vinove loze. Rezidbom uklanjamo i dijelove drveta na kojima prezime štetočine i tako donekle smanjujemo njihov napad u predstojećoj vegetaciji. Orezane dijelove svakako treba ukloniti iz nasada i kontrolirano spaliti. Tako je i s korovom. Nakon rezidbe se obavlja prskanje voćaka sredstvima za zaštitu.
Za kraj, jedna indijanska poslovica koja kaže: „Ponašajte se dobro prema zemlji. Ona vam nije dana od vaših roditelja, nego je posuđena od vaše djece. Ne nasljeđujemo zemlju od naših predaka, posuđujemo je od naših potomaka.“