18. studenoga 1991. spomen je najkrvavijeg ranjavanja jednog europskog grada nakon drugoga svjetskoga rata – Vukovara te jasan nagovještaj zatiranja u krvi želje Hrvata za životom u svojoj Domovini neovisnoj od srpske prevlasti
Upravo tog dana, kada je Hrvatska gotovo nasmrt ranjena u Grudama je uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg – Bosna. Ona je zamišljena kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili većina ili su barem činili značajan udio stanovništva. Naime, postrojbe JNA i rezervisti iz Hercegovine i Crne Gore u listopadu 1991. okomili su se na hrvatsko selo Ravno, da bi ga na kraju potpuno razrušili. Time je započela velikosrpska agresija i na Bosnu i Hercegovinu, a njeno rukovodstvo u Sarajevu odšutjelo je na taj zločin. Štoviše, objavilo je neutralnost u ratu koji navodno “nije bio njihov rat”, iako će njegovo kasnije širenje donijeti najviše žrtava upravo Bosni i Hercegovini, a na primjeru Ravnog pokazala se sva nesposobnost republičkog rukovodstva u Sarajevu da spriječi JNA u uporabi područja Bosne i Hercegovine kao poligona za napad na Hrvatsku.
Na pitanje: “Zašto Herceg – Bosna u ovom trenutku?”, predsjednik Mate Boban je odgovorio:
“Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi.” Bosna i Hercegovina ne samo da ne bi bila međunarodno priznata kao samostalna i neovisna država, već bi bila upitna njezina opstojnost uopće, a osobito u granicama koje je imala kao Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u sklopu bivše SFRJ, bez podupirujuće politike Republike Hrvatske, te provođenja politike od strane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – koja je za cilj svog djelovanja imala ostvarenje slobodne, samostalne i suverene Bosne i Hercegovine s tri konstitutivna i ravnopravna naroda.
Oni koji danas ne žele Hrvate kao ravnopravan narod zatiru uspomenu na Herceg – Bosnu, neki se u javnom medijskom prostoru besramno usuđuju nazivati je „takozvanom“. Ona je trn u oku onima koji žele prisvojiti Bosnu i Hercegovinu i koji biraju predstavnike onima kojih je manje. Trn je u oku onima koji Hrvatima osporavaju temeljna ljudska prava nadajući se da će se zato predati i pobjeći negdje gdje će se ta prava poštivati te im ostaviti ovu zemlju. Ali, bilo je i gorih vremena od ovih. Mi Hrvati u Bosni i Hercegovini smo kroz povijest najviše živjeli pod tuđinskom vlasti kao građani drugoga reda. Održali smo se i u ružnijim vremenima, održat ćemo se i sada.
Zato ovaj dan posebno slavimo, on je podsjetnik da se jedino u hrvatskom zajedništvu možemo očuvati kao konstitutivan narod sa svim pravima koja nam pripadaju. Stoga će i ove godine, 18. studenoga, s početkom u 19 sati biti održana svečana akademija pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora BiH u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Prije početka svečane akademije biti će upriličeno polaganje vijenaca ispred Spomenika hrvatskim braniteljima u spomen na sve one koji su dali život za obranu naših stoljetnih ognjišta, a vijenci i svijeće na grobu prvog predsjednika Herceg – Bosne položeni su u petak 15. studenoga. Ovi dani vrijeme su da svi odamo dužnu počast hrabrosti i naporima tadašnjeg vodstva jer se jedino na prostorima gdje je postojala i djelovala Herceg – Bosna hrvatski narod uspio očuvati i obraniti.
