U Općinskoj vijećnici u Posušju 8. ožujka 2018. književnik i publicist Ivica Karamatić održao je povijesno-dokumentarno predavanje „Višestoljetno slavno razdoblje hrvatskih knezova i kraljeva.

Karamatićevo predavanje obuhvatilo je razdoblje od 7. do početka 12. stoljeća, to jest razdoblje od doseljenja Hrvata na obale Jadranskog mora do sloma vladavine hrvatskih vladara narodne krvi koji se dogodio zlosretne 1102. godine. U rečenom višestoljetnom razdoblju vladali su hrvatskim ozemljem najprije hrvatski knezovi, a poslije njih hrvatski kraljevi. Od hrvatskih knezova ponajviše su se istaknuli Trpimir, Domagoj i Branimir Knez Trpimir (845.-864.) napose je poznat po Trpimirovoj povelji, dokumentu u kom se prvi put spominje hrvatsko ime.

Ta najstarija sačuvana isprava hrvatskih vladara od 4. ožujka 852. predstavlja potvrdu Mislavove darovnice posjeda splitskoj nadbiskupiji, a Trpimir se u rečenom dokumentu naziva „Božjom pomoću knez Hrvata“, a tadanja hrvatska država prostirala se od Save do Drine. Trpimiru su Mletci plaćali danak za slobodnu plovidbu njihovih brodova Jadranskim morem. Kneza Trpimira naslijedio je knez Domagoj (864.-876). Vodio je dugotrajne ratove s Mlečanima, koji su ga prozvali „najgorim knezom Hrvata“, jer ih je u bitkama pobjeđivao, kao i Saracene. Nakon Domagojeve smrti, Primorskom Hrvatskom dvije godine su vladali Domagojevi sinovi. Domagojeviće je s prijestolja zbacio knez Zdeslav (878.-879). Zdeslava je svrgnuo knez Branimir (879.-892.).

Za njegova upravljanja Primorskom Hrvatskom pružen je učinkovit otklon od bizantskih, franačkih i mletačkih političkih utjecaja. U vanjskoj politici Branimiru je stožerni saveznik bio papa Ivan VIII. Sveti Otac je kneza Branimira priznao zakonitim hrvatskim vladarom, a njegovu zemlju neovisnom državom, u pismu pape knezu Branimiru, napisanom 7. lipnja 879. godine. Od hrvatskih kraljeva narodne krvi najznačajniji su bili prvi hrvatski kralj Tomislav i Dmitar Zvonimir. Na hrvatskom dvorskom prijestolju kneza Petra naslijedio je njegov brat Tomislav, koji je onodobnom Hrvatskom kao knez vladao od 910. do 925 godine, a kao prvi hrvatski kralj od 925. do 928. godine. U doba Tomislavove vladavine Hrvatska je doživjela procvat!

Pod Tomislavovim vrhovništvom Hrvati su se ujedinili u zajedničku veliku hrvatsku državu, koja je obuhvaćala cijelu današnju Hrvatsku, ali i znatne dijelove Bosne i Hercegovine, a jedno vrijeme pod Tomislavom Hrvatska se protezala sve do bugarske granice. Nadiruće mađarske pljačkaške horde sa sjevera Tomislav je vojno porazio i protjerao ih preko rijeke Drave. Od 923. Tomislav je suvereno upravljao svim dalmatinskim gradovima i otocima. Za kralja se okrunio 925., najvjerojatnije na Duvanjskom polju, uz odobrenje i priznanje tadanjeg pape Ivana X. (914.-928.).

Prema pisanju onodobnoga bizantskog cara, Konstantina VII. Porfirogeneta, Tomislavova Hrvatska je bila vojna velesila. Velika vojska kralja Tomislava brojala je 60.000 konjanika, 100.000 pješaka i 180 brodova. : Iza Tomislava, Hrvatskom su upravljala sljedeća 13-orica kraljeva narodne krvi: Trpimir II. (928.-935.), Krešimir I. (935.-945.), Miroslav (945.-949.), Mihajlo Krešimir II. (949.-969.), Stjepan Držislav (969.-997.), Svetoslav (997.-1000.), Krešimir III. (1000.-1030.), Stjepan I. (1030.-1058.), Petar Krešimir IV. (1058.-1074.), Slavac (1074.-1075.), Dmitar Zvonimir (1075.-1089.), Stjepan II. (1089-1091.) i Petar Svačić (1091.-1097.).

Poslije kralja Tomislava, nedvojbeno najznačajniji hrvatski vladar narodne krvi bio je Dmitar Zvonimir. Izaslanik pape Grgura VII. Gebizon okrunio je Zvonimira za hrvatskog kralja 8. listopada 1075. godine, na Solinskom polju, u crkvi sv. Petra.Tim svečanim činom papa je Zvonimirovu Hrvatsku stavio pod izravnu zaštitu Svete Stolice, potvrdivši Zvonimira kraljem Hrvatske i Dalmacije. U svojoj kraljevskoj prijestolnici Kninu, kralj Zvonim je izgradio dvorsku palaču i biskupski dvor. Na Baščanskoj ploči ostala je sačuvana  znamenita darovnica Dmitra Zvonimira. O vladanju kralja Zvonimira u starim hrvatskim ljetopisima je zabilježeno: „Za dobroga kralja Zvonimira bijaše vesela sva zemlja, jer je bila puna svakoga dobra… I ne bojaše se ubogi, da ga izjede bogati, i nejaki da mu uzme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin. (…) Veliko bogatstvo bijaše u Zagorju, kao u Primorju, za pravednoga kralja Zvonimira.“